U naslovu ovog teksta sam slagao jer navodim na zaključak da ću se, osim sa “daću sve od sebe”, baviti i drugim frazama. Iskreno, uradio sam najbolje što sam mogao. Pa, u čemu je problem?
Kada ljudi kažu da će “dati sve od sebe”, to me zaista nervira. Toliko je toga obuhvaćeno tom malom frazom, od čega baš ništa nije dobro, a ljudi koji je koriste znaju to jako dobro. Koriste je kao retoričko sredstvo da istovremeno smanje očekivanja i da otmu kontrolu za procenu ishoda zadatka iz tvojih ruku i potpuno je preuzmu.
Ljudi će reći “Nemoj da pridikuješ, oni samo pokušavaju da kažu pravu stvar”. Moj odgovor je da nije tako, reči imaju značenja i ljudi vrlo dobro znaju značenje ove fraze, pa je koriste sa svrhom; namera i upotreba ovih reči je u najboljem slučaju beskorisna, a u najgorem – neusklađena sa ciljem i kontraproduktivna. Njenim korišćenjem prenosite nekome da se ne može osloniti na vas da ispunite zadatke, čak i ako ste potpuno posvećeni tom cilju. Ovo vas izdvaja od iskusnijih profesionalaca koji nikad ne koriste tu frazu (to su isti ljudi sa kojima želite da razgovarate “kao da” ste jedan od njih, iako to još niste u potpunosti dostigli).
Nepoznanica
Kada kažete “Daću sve od sebe”, tu postoji jedna velika neizvesnost. Šta je to “sve”? Šta ako vaše “sve” nije dovoljno dobro? Šta ako vaše “sve” nije dobro uopšte? Ako treba da završite izveštaj do kraja nedelje ili će u suprotnom ceo vaš tim ostati bez posla, da li biste više želeli da se neko obaveže da to završi ili da “da sve od sebe”? Prećutnim prihvatanjem tog “sve” implicitno pristajete čak i na to da izveštaj ne bude urađen i da svi izgube posao – pa u redu je, osoba je dala sve od sebe.
Samoprocena
Drugi problem koji primećujem kada ljudi kažu da će dati sve od sebe jeste da oni time implicitno sebi daju za pravo da sami postave kriterijum svog učinka ili ga, drugim rečima, usvajaju (internalizuju). Mi nikada o sopstvenom uspehu ne sudimo sami, bez obzira na to koliko težimo da steknemo određeni nivo kontrole nad ličnim brendom. U stvarnosti, naš uspeh, ili neuspeh, uvek će biti ocena koju nam drugi daju na osnovu naših dostignuća. Drugačije rečeno, uspeh je eksternalizovan. Činioci, ljudi, sudije koje nisu vi, odrediće vaš stepen uspeha.
Kada je reč o poslu, vaš uspeh biće određen vašim rezultatima, proizvodnjom, povratnom informacijom i tako dalje, svim tim obuhvaćenim stvarima i vama isporučenim od strane nadređenog. Da li ste od sebe dali sve, ili ništa, ili bilo šta između te dve krajnosti, potpuno je beznačajno. Kada implicitno pokušate da postavite drugačiji standard, zatim da usmerite povratnu informaciju svog nadređenog – to je klasični primer neusklađenosti sa ciljem. Treba da prihvatite činjenicu da će, bez obzira na vaš trud, i lične standarde poput “sve od sebe” i sličnih koncepta, vaš uspeh odrediti neko drugi.
Smanjena očekivanja
Najveći razlog zbog kog ljudi koriste ovu frazu jeste da smanje očekivanja. Tako na kraju, ako zadatak bude neuspešan, mogu da kažu “Pa dobro, dao sam sve od sebe” i time spuste kriterijum da bi bar neki doživljaj uspeha spasili od gubitka. Usvajanjem takvog stava u kompaniji, svako bi mogao da dobije unapređenje tek onako, prema njegovim unutrašnjim kriterijumima, a to je da je dao sve od sebe. Proizvodnja bi mogla da se uspori, prihod da opadne, profit da nestane i cene akcija da padnu, ali sve dok svi daju sve od sebe, kao kolektiv možemo da odmaramo. Tako posao ne funkcioniše.
Preduzeća na kraju uspevaju kao celina, koja se oslanja na sabrane mikro-uspehe svih pojedinačih stejkholdera. Uspeh, a ne neki neopisivi koncept vezan za trud, mora da se očekuje i postigne. Nema drugog načina.
Prekinuto liderstvo
Lideri ne mogu da odu kod akcionara ili investitora i da kažu “daću sve od sebe”. Uz smeh bi bili isterani iz prostorije, odmah nakon što dobiju otkaz. Taj smisao za očekivanja, koji postoji na najvišoj instanci, treba da se sprovede na svakom organizacionom nivou, sve do najniže rangiranog radnika. Kada se od zaposlenih jednostavno zatraži da daju sve od sebe, a od organizacije kao celine zahteva se da uspe, postoji osnovna diskonekcija. Ovo bi dovelo do kontradikcije. Da bi bio u skladu sa ciljem, svako u organizaciji mora da se posveti ideji da makar ispuni očekivanja i postigne rezultate, čak i pored toga što, u realnosti, očekivanja nisu uvek ispunjena.
Ovaj tekst deo je serije “Fraze gubitnika”.
Originalni članak pročitajte ovde.
Add a Comment